Sva izgubljena zrna sna,
odjednom se vrate
zbog susreta što traj tren
k’o zvjezdani trag,
od godina ja mogu tek pokloniti sate,
a ti vrijediš više.
U jesen vodi ovaj put
u magle i tuge
a tebi treba sretan smijeh
i sunčani sjaj
i nježna ruka da na dlan ti prosipa duge
u tisuću boja.
Adio, adio, adio, adio,
ne dodiruj više moje dane,
nemiri mi mnogi i oluje kradu san,
moram biti sasvim sam.
U očima ti kiša zri
k’o proljeće blaga,
jer misli moje slutiš već
dok idem u noć
i hvala ti za svaki tren djevojčice draga,
hvala za nadu.
Adio, adio, adio, adio,
ne dodiruj više moje dane,
nemiri mi mnogi i oluje kradu san,
moram biti sasvim sam.
