Eee, kad bi’ se mog’o probuditi
negdje daleko od svega
i tuđu zemlju poljubiti
zemlju bez garavog snijega
tamo gdje ima ponosa
da se prisjetim
kako ga je imati
eee, kada bih mogao srediti
da pođu sva raja stara
i svoju trešnju presaditi
negdje da vazda behara
tamo gdje ima nade
da je zagrlim
i zadržim
odem li uvenuću
ostanem li poludiću
nemam ni ja sto života
i da imam bila bi sramota
kako živim
eee, kada bi moglo stati sve
u ove prašnjave kofere
sve bez čega se ne može
grana loze iz kolobare
i flaša vode sa čaršije
da je zalijem
jer bez nje rasti ne može
odem li uvenuću
ostanem li poludiću
nemam ni ja sto života
i da imam bila bi sramota
kako živim
