Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s’ cv’jeća miris bajni.
Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.
U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s’ smiluje,
Da joj šćerku izliječi.
Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.
A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; –
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.
