Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.
Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.
Evo jedne početak joj: “Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi.”
Druga knjiga divno uči: “Vrlina je
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje!”
Treća opet govori mi: “Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži.”
A četvrte slova vele: “Uči s’, trudi,
U starosti da t’ spokojstva zora rudi.”
A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.
Al’ vas volim, pjesme drage, kao cv’jeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.
Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.
Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.
I u peći žeravice nestalo je,
Al’ je toplo za spavanje mjesto moje!
Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat’, Bože, bud mi u pomoći!
