Stoji kraj mene
neka zena tuznog lica,
sva izgubljena,
cija li je jadnica.
Gleda u mene,
u oku joj suza zasja,
tiho mi rece:
zar me ne znas, to sam ja.
Kad u nesvest
tada nisam pao,
necu nikada.
Ko bi u to verovao
da je tako propala.
Sto si tako zao zivote,
sta joj uradi
i gdje nesta one lepote
ko je pokvari.
Sto si tako zao zivote,
sta joj uradi,
ko li je zbog njene dobrote
tako nagradi.
Drhtave ruke
obrisase suze s lica,
u crnu zemlju
propala je jadnica.
Kad u nesvest
tada nisam pao,
necu nikada.
Ko bi u to verovao
da je tako propala.
