Nedavno su me iz grma lijeske sramežljivo pogledala dva ljubičasta oka. Obradovah
se: Ljubičice! Prve ljubičice! Ubrat ću ih i odnijeti mami! Tek što sam se približila da
ih uberem, pokraj uha mi zacvrkuće kos: – Nemoj ih ubrati, molim te. Tek su jutros
procvale. Moram ih pokazati svojim kosićima.
Sutradan opet prođoh mimo grma, a ljubičice umivene
rosom bijahu ljepše nego prije: – Kako su samo lijepe!
Moram ih ubrati i pokazati svojoj prijateljici! – odlučih.
No tek što sam se sagnula da ih uberem, doleti do mene
leptir i šapne mi na uho: – Molim te, nemoj ih ubrati.
Preletio sam dvije livade, tri proplanka i široku rijeku da ih
vidim. Tako su lijepe! Moram ih pokazati svojoj leptirici.
I jutros požurih do ljubičica.
Ali više ih nije bilo.
Netko ih je ubrao.
Netko tko nije razumio jezik kosova i leptira.
Ljubičice
