Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo – pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo – pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
