Smirna grade moj
U tebi sam našao
Ulicu svoju i česmu
Na kojoj su žene
Punile tikve s vodom.
Nikada joj nisam prišao
A zaslužila je
Da joj na
Isfahanskoj kapiji susreta
Upišem ime i boju očiju
Smirna grade moj
Mladost je skup
Neispunjenih ispovečerja
I kada bismo u starosti
Mogli kupiti
Bar jedno večer mladosti
Smrt bi nam poslije toga bila
Skoro blagoslov.
Mnogo godina kasnije
Propitivao sam
Lokalne mujenzine, ćifte i lihvare
Gdje je – je li živa, stara?
Kazali su mi da je
Muž zajedno sa prćijom
Polomivši njoj ruke i noge
Vratio rodbini
I nikada njoj nakon
Toga nije dozvolio
Da viđa djecu
Rekoše još da od
Tada po licu samo
Tka pletenice od suza.
Ej, Smirna grade moj
Takve su me želje
Skolile u zadnje vrijeme
Nekvi divlji sutoni
Tvojih predgrađa
Suncu koju se kao krv
Preliva po
Tvojim kaldrmama
I žućkaste mahale posrane od
Magarećevih balega
Avaj, vrijeme se ne kupuje
Inače smrt bi nam
Nakon takve trgovine bila
Gospodnji blagoslov.
