Pitala me jučer djevojčica neka
što joj mogu reći o svome životu.
Šutjela sam dugo, u očima njenim
vidjela sam tajnu, skrivenu ljepotu.
Stajala sam tako, spuštalo se veče,
nisam znala što bih djevojčici rekla,
da je život prepun i tuge i sreće
shvatit će i sama. Suza je potekla
i htjela sam tada, u tom času sjete,
da primim za ruku nepoznato dijete.
Sve se vraća, sve se plaća,
kada dođe čas,
sati smijeha, sati plača,
kad su iza nas.
Sve se vraća, sve se plaća,
svaki stari dug,
iste noći isti dani
vrte se krug.
Pitala me jučer djevojčica neka
da l’ su sretni oni koji mnogo vole
i kako to vrijeme sve tragove briše
kad se kažu riječi, riječi koje bole.
Stajala sam tako, vidjela sam sebe
kako sam ponekad nepravedna bila,
na poglede tvoje uzvraćala šutnjom,
voljela sam i ja, a ljubav sam krila
i htjela sam tada, u tom času sjete,
da primim za ruku nepoznato dijete.
Ti od svega budi jača,
sve se vraća, sve se plaća!
