S tugom i jaukom praznih želudaca
sišavši s visova nebotična krova
u sumornu brigu večernjih pijaca
urličemo uzbuđena slova.
Paramo tišinu
i cijepamo tminu.
Pričat ćemo noći skasku ideala,
slikat ćemo gradu predgrađa u smradu.
Pronašli smo biser u kalu, kanalu,
kao u raspadu kakvu časnu nadu.
Mi pjevamo gradu
o našemu jadu.
Ne puštaju vihor na podij lokala,
mi smo olujina što ne smije u kuće.
Za naše vidike budućnost je mala.
Pit ćemo u pajzlu sutra u svanuće.
Mrtvi narod čut će,
s pjesmom, srce vruće.
Potrebni smo hljeba, mesa i odijela.
Potrebni smo juhe da nam tijelo zgrije.
Potrebni smo ruha i zalogaj jela.
Svaki od nas treba banku ili dvije.
Stoji riječ: ne kradi
nego trudi, radi.
Hoće li s prozora pasti šaka srebra,
milodar za poderanu četu?
Mi što tek udarce u rebra
sakupljamo guranjem po svijetu
imamo li liru
na zvučnom tanjiru?
Mi smo meso koje pomrčina jede.
Zbrojit ćemo pare na sakritoj klupi
u cvjetnjaku gdje mirišu rezede,
dok u san mrtvački pada život tupi.
Spavat ćemo danju na krilu djevice
majke, mlade zemlje, dok se ševice
u vis plavi krile, učiteljke, pjevice.
