U njezinoj blizini, od doticaja, pogleda njezinih, sagara mi duša. Tijelo se sve troši u riječi, u podsmijehu i rađa samo prelijepe vizije, halucinacije, fantazije. Ja umirem. Moji obrazi su sve bljeđi. Žuti su kao pergamena. Ali oči moje vječno plamte. I kako slavno umirem!
Ona sjedi tako u kutu ateliera. Čita nešto. Ja slikam i izgaram. Povlačim crvenom bojom preko platna, ali to je krv. Nastaju oči, svijetle, duboke, strastvene. Svila, što je slikam, šušti. Miriše opojno. A tjelesa su razbludna. Kovitlaju se u plesu svih pohota. U tamnoj prigušenoj glazbi kližu se linije njihovih tjelesa. One hoće da mi nešto kažu. Usnice njihove skupljaju se na poljubac.
Dunja iziđe samo načas iz ateliera i sve je mrtvo. Kao da je netko ugasio svjetiljku. Mrak je. Vampirska krila šušte po zraku. Iz svijetlih mojih zjenica viri staračka melankolija. Dunjo! Dunjo! Dođi! Ledena ogavna zmija savija mi se oko srca. Njezine oči piju požudno moju dušu. Piju. Umrijet ću!
Ona dolazi. Polako mi samo prevuče rukom preko kose i svega nestaje. U mrtvom perivoju, preko kog su se paučine prevukle, opet suklja vodoskok. I zvijezda je mnogo na nebu. Krv se opet diže u glavu i oči plamte. Kako su mi opet lijepe oči, kao dva bunara svjetlosti. O, gledaj! Toni u njih! Osmjehni se u dubine njihove.
I tako je to trajalo. U poljupcima. U smijehu. U mnogo, mnogo čežnje i boli. Samo sladost jedne muke miješala se među nas. Jedne strašne, nečovječne. Hoće li to vječno trajati? Ili rasplinuti se moguće već za nekoliko dana, sati, minuta? Jer to više ne može za mene da bude samo san. To sam ja. To je dio moje duše.
Što mi je još Jakov? Jedna siva tačka, daleka, daleka, što nestaje u nizu dugih, kišnih dana. U onim danima kad i duša biva blato. Onda, kad je najveća milost moći sanjati o svjetlosti. Imati toliko boli i nada pa ispružiti ruke.
Ja ne znam kraj Dunje što je umornost. Naše su dvije duše kao dvije rijeke, koje ne mogu nikada da se jedna slije u drugu. I nastaju virovi. Vrtlozi. Opojnost.
Ja i kad spavam osjećam da nje nema kraj mene. Pustoš. Široka. Beskrajna. Mrtvo žedno sunce peče sa visine. Usta se pune vrućim pijeskom. Svijest o životu je onda samo nada: briznuti će vrelo. A tamo negdje na rubu neba kao pruga jedan oblačak. Kao usnice njezine. Kao kap sline Lazarove.
Jedno joj hoću da kažem, ali ne mogu, ne smijem. Naginjem se nad ponor, u koji nemam snage da se spustim. Uvijek samo vrtoglavica. A onda, kad ona pita, kad grli i cjeliva, onda kad moli zagrljajem svojih lijepih ruku:
– Što je, što je?
Onda ja rastreseno odvraćam:
– Ništa! Ništa! Neka mala težina na mozgu, neka mala tjeskoba u duši. Ali to je od onih oblaka, vidiš tamo iza naših breza.
Ali onda, kad nje više nema, kad pred posljednjim uglom iza ograde zaleprša rupčić, a usnice se njezine nasmiješe umjesto cjelova, onda suza, luda, tajna otrovna jedna klize se preko mojih obraza.
– O, zašto samo jedna! Zašto ih nije više. Mnogo! Mnogo!
– Draga! Draga! Zar ne, ti ćeš opet doći? Ti me nećeš ostaviti? Nikad više nikoga nećeš voljeti nego mene!
Dunja X
