Tri para razrogačenih očiju ushićeno je promatralo hrpu veselih, sjajnih pisanica.
Glava sagnutih iznad travnatoga gnijezda, tri su djevojčice, još u pidžamama, bile
oduševljene ovim šarenim uskrsnim darom. Jučerašnje popodne provele su u vrtu s
košaricama, berući najzeleniju i najsvježiju travu za veliko gnijezdo što su ga brižno
složile u kutu terase. I evo, zeko se zaista iskazao.
– Ja sam Tanjina! – uzviknu vesela crvena pisanica i poskoči ravno u Tanjino krilo.
– Ja sam Sanjina! – poskoči nebeskoplava pisanica i začas se nađe u Sanjinim rukama.
– A ja sam Anjina! – i Anja slavodobitno dohvati u zraku ružičastu pisanicu sa
sličicom nasmijanih zečića.
Smijeh i vriska djevojčica i pisanica razlijegali se naokolo.
Zelena pisanica ostala je u gnijezdu.
– Mene ćete dati Braci. On će me sutra odnijeti pred školu gdje ću se s pisanicama
drugih dječaka igrati kao s kuglicama.
Modra pisanica s dva mala srca naslikana žarkom bojom nekako sanjalački priopći: –
Ja pripadam vašoj sestri. Ona će me večeras ponijeti sa sobom u disko, a poslije ćemo
ja, ona i jedan Marko šetati zagrljeni po mjesečini. Bit će to nezaboravna večer.
Ljubičasta pisanica čak je pomalo i mirisala na ljubice.
– Ja sam mamina! Mama će me sigurno staviti na kristalni tanjurić u sredinu stola pri
svečanom doručku.
– Ja idem baki! Ona će me spremiti u svoj džep na pregači. Tamo će mi biti toplo
i ugodno, a baka će mi svake večeri sigurno ispripovijedati i kakvu lijepu priču –
doviknula je zelenomodra pisanica, zadnja u gnijezdu.
Zadnja? A gdje je pisanica za djeda? Zar je zeko zaboravio našeg djeda?
Možda. No, nije ni važno. Što će, uostalom, djedu pisanica? On je potpuno sretan i
zadovoljan svojom svakodnevnom lulom.
Pisanice
