(Bdjenje)
Prolazi noć. Ja spavati ne mogu.
Hoće li jutro ikada da svane?
Na jadnom svome prevrćem se logu.
Sam sipam sol u svoje rane.
Što hoću? Mira, mira, samo mira!
A što sam htio? Dići se do slave.
A sad mi svaka miso ranu dira.
Od rana idem oborene glave.
Ja teškoga iskustva teret nosim.
I često putem, da odahnem, stajem.
Ponižavam se, pretvaram se, prosim,
A bilo mi je suđeno da dajem.
Nemirni snovi moje srce griju,
I nove muke pohlepno ga traže.
Bolovi u njem kao straže bdiju,
I smjenjuju se u njem, kao straže.
Sav brižan varim omamljivo piće,
Ko mudri vrač od ponajljućih trava,
I moje srce po svijetu se skiće
Da budi srca kojima se spava.
Pa ipak, često, ja ne mogu dalje.
Gluhoća duša koga neće smesti?
Na mučni put ko nejaka me šalje?
Ko izgubljeno dijete sam na cesti.
*
Černernu kletvu na dnu sebe krijem.
Nju kunu naši najbolji mrtvaci.
Al njezin glas je zatrpan i nijem,
I neko mora da je u svijet baci.
U beznađu se rađala i sramu,
U jadne zore, predvečerja pusta,
I krila se u šutnju, ko u tamu,
Da najzad opet nađe svoja usta.
0 zemljo moja, ti si kao bara.
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima, ko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri.
Ko nekad, iza obećanja vinskih,
Kašljuca i sad varani Lisinski,
A usred bučnih zdravica i fraza
Čuje se jecaj slomljenoga Vraza.
To naš je lovor, prastar, vječno zelen.
Nek sklanja glavu kom je gorak pelen!
Ko usmjeli se, kom se otme vapaj
Za suncem čut će kao jeku: Skapaj!
*
Čitave noći ja se tako borim
Sa očajem. I mada nisam krikom
Zavrisnuo u mučenjima sporim,
Zaludu! On je osto pobjednikom.
Već sviće. Zvona čujem izdaleka.
Za novu patnju dan je pute utro.
Pred prozorima krvnički me čeka
Daždivo, sivo, žalostivo jutro.
1955.
