Ko galeb bijel zaželjevši se mora
Misao moja k tebi lijeta,
Dubina oka tvoga njoj je draga,
Pogleda tvoga vlažna sjeta.
Ne ljubi galeb ono mrtvo nebo
Kano iz kama isklesano,
Što mirno plavi se ko posred ljeta
Lanovo polje rascvjetano.
On ljubi nebo, u moru što gleda,
Puno života, vlažnog sjaja,
Gdje povrh vala zvijezda k zvijezdi hrli,
Dosežno nebo, al bez kraja.
I ja ne tražim onog hladnog svijeta,
U kojem misô smjela gine,
Bez ideala i bez pustih sanja
Al i bez sreće i dubine.
Ja ljubim svijet, koj’ u tvom oku gledam,
Sanjarski, divan kano priča,
Pun slatke slutnje, tajne čežnje,
Dalekog duševnoga žića.
Dubina oka tvog mi zato draga,
Pogleda tvoga vlažna sjeta
I zato kano galeb željan mora
Misao moja k tebi lijeta.
