Glas elegancije koji je obilježio naše prostore utihnuo je u nedjelju.
Gabi Novak preminula je u 90. godini života, svega dva mjeseca nakon smrti svog sina Matije Dedića, ostavljajući prazninu koju nitko neće moći ispuniti. S njom nije otišla samo pjevačica – otišao je jedan način života i tako rijetko poseban pristup glazbi.
Rođena 8. srpnja 1936. u Berlinu, kći Hvaranina i Njemice, odrastala je između dvaju svjetova koje je spojila u sasvim novu, prepoznatljivu cjelinu. Djetinjstvo provedeno na jadranskom otoku oblikovalo je geografiju njezine duše – zvuk koji je bio istodobno mediteranski i mitteleuropski, domaći i kozmopolitski.
Šezdesetih, kad je glazbi trebala nova doza profinjenosti, Gabi je stigla kao odgovor na pitanje koje nitko nije ni znao postaviti. Njezin odnos prema šlageru, popu i jazzu bio je poput besprijekorno skrojenog odijela – sve na svome mjestu, bez suvišnih ukrasa. U vremenu kad su pjevačice morale osvajati publiku, ona je jednostavno bila – i to je bilo dovoljno.
“On me voli na svoj način” tiha je ispovijed svih žena koje su znale da ljubav ne mora izgledati onako kako je zamišljamo, “Pamtim samo sretne dane” bila je mantra preživljavanja teških razdoblja a “Vino i gitare” savršen zvuk mediteranskih noći.
Arsen Dedić, suprug i autor mnogih njezinih najvećih pjesama, pisao je za nju kao da piše ljubavno pismo. Svaka strofa bila je krojena po mjeri njezina glasa, svaka melodija stvarana da naglasi ono najdragocjenije u njezinoj interpretaciji.
Gabi Novak odlazi kao jedna od posljednjih iz doba kad su pjevači bili sinonim za glamur. Ostaju nam njezine pjesme, interpretacije i bezbrojni trenuci kada je njezin glas bio soundtrack naših života.
