23. prosinac,
Dva sata poslije ponoći
Zvoni telefon
Poziv iz bolnice
Sve mi je bilo jasno
Neeeeeee
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage preživjet’ te dane
Sad još osjećam miris tvog tijela
U našem krevetu leži posvud
I neispijena šalica kave
Stalno podsjeća nemam kud
Nova zora polako sad sviće
Ali tebi to svejedno je
I nema veze što pjevaju ptice
Jer to gore sad ne čuje se
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage preživjet’ te dane
Ne znam što sad da radim sa sobom
Nosim neizbrisivi trag
Nikad više tvoj šapat na uhu
Otvaram prozor, zagušljiv je zrak
Brzo oblačim kaput na sebe
Žurno izlazim na ulicu
Baš je dobro što kiša rominja
To nisu suze na mome licu
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage preživjet’ te dane
Još pamtim sve naše posljednje riječi
Taj čvrsti zavjet, neraskidivi
Da pođem s tobom, ja znam, ne bi htjela
Moram se boriti, moram sa tim
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage preživjet’ te dane
