Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah – uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve – što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l’ igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne…
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put –
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
– Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma – čedo njeno –
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: – To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! –
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud…
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.
Ah, sve je sanja pusta
