Bosna je Allahova zemlja
I na njoj njiva mojih prapradjedova,
Nama u emanet dana.
Kroz tu njivu blagodat još teče,
Ljekovita bila i po tome dobi ime Sana.
A samo se stara nana njome abdestila,
Kad´ bi na njivi namaski vakat dočekala.
Umij se sine, znala je reći,
Ruke i noge svoje operi,
Obavi salat, on grijehe pere,
Jer namaz, to je stub naše vjere.
I onda zatim vremena prođe,
Kojeg se danas sa dovom sjećam,
Sveta nam se krv proli niz Sanu,
Kada su, ono,na Vrhpoljskom mostu
Pucali u grudi starcu
I ubili više mladića u jednom danu.
Bistra je Sana, k´o šehidska krv čista,
I njiva naša k´o nekad miriše,
I džamija na njoj još veća i ljepša, blista.
Eh, majko moja, za sina šehida,
Presudiće dragi Bog,
Između nas i onih koji su bez stida.
