Viču bozi — a nad njima visom
Zaplavila ona nojca silna;
U Olymp se zalijaše sjene,
Pjesma zvoni tiha i umilna.
Zlatnu liru uze lijepi Sminthej
I u božjem krugu dira strune —
Stišalo se kolo od bogova,
Duše su im nijeme — tuge pune.
Jače zvoni pjesma vječna, sveta —
U azurnoj dalji vaselene.
Pod granitnim svodom od oblaka
Pomalja se blagi lik Selene.
Tiho tada tugaljivo, milo,
Jasnim, vječnim putem i daljinom —
Zamrla je pjesma. Stoje bozi
Obasjani bajnom mjesečinom.
A med njima stoje Zevs i Juno,
Bijeli, silni, zagrljeni nijemo —
I govori Zeus:
“Pođi, Juno. Čas je, dah i život
U okrilju vječnosti zadrijemo.”
