Kako si tiho more večernje u Kvarneru!
Kako pobožno zvone zvona,
svečan je njihov glas.
Svijetlo je ožujsko sumračje, tiha duša,
vjetar se pritajio kao dah…Majko Božja,
moli se za nas!
Verande su ogrezle u večernjem sjaju,
lađe se žure, sumrak titra nad morem,
vrhunac Učke, pun snijega, krvavo sja,
zvone zvona, Majko Božja,
moli se za nas!
Lica su bolesnih radnika sva u rumenom osvjetljenju,
gube se obrisi i sve se razlijeva dolaskom mraka;
ne zna se, blista u očima bolesničkim,
da li molitva, da li duh,
da li čežnja za svojima.
Čekamo tako smireni zvijezdu večernjicu,
da bljesne nad morem u ovaj svečani čas.
Majko Božja, moli se za nas!
Sav Kvarner kroz drhtanje sumraka sja,
zvone zvona, umire još jedan dan.
Je li sve ovo jedan težak san?
Gdje sam to ja?
Majko Božja, Majko Božja!
