Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi –
to je za neko vrijeme.
I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: “Kopno!”
dok gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli –
odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet –
to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo – to je
tek privremeno stanje.
Kad gubili smo život,
govorili smo: “Neka”
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.
Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.
