Kad je vidjeh prvi put
Propalu senjoru,
Reče mi: – Gle cigana!
Došo je u horu.
Bit će slatko sunce i život ko voće,
Našla sam pajdaša kakvog srce hoće! –
Dolores, divna Dolores!
Odmah složno spanđamo
Naše avantire,
Živući od bezbrige
Ko od sinekire.
Najljepša je bila drevnom u Latenu,
Zbog nje razbih tikvu engleskom kretenu –
Dolores, divna Dolores!
Služila je ko model
Mjesto mene para,
Jer se garson, stari Bog,
Za boema stara
Ko za poljski ljiljan i vrapca u zraku.
Zašto me, Dolores, ostavi u mraku –
Dolores, zašto, Dolores?
Jednom reče: – Dosta je,
Sita sam te, Stari.
Komedije ne treba,
Novine, žandari! –
Padoh, pošto reče, i roptah ko gubav,
Dolores, divna Dolores!
Prođu dv’je-tri godine
Kao tri filistra,
Nađem vam u novinah,
Slavnog uz ministra,
Nju. U krvi. Noću. Ko janje: Dolores!
Zaklao ju švaljer. Sumnjivac. O mores!
Dolores, divna Dolores!
Vidim ju – ko prvi put! –
Oči – dva smaragda,
Takove ljepotice
Nije gledo Bagdad,
Nije imo Lovlas, ni Huan, ni Paris!
Proklet bio – proklet tvoj ubica Pariz – Dolores, divna Dolores!
Ljubav bol je najveća,
Prosti, ah, oprosti:
Ja sam krivac najveći,
Ako tvoje kosti
Rastrgane plaču u ledu špitalja,
Mjesto da ih maze ruke tvoga kralja – Dolores, Dolores, Dolores!
