Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
To je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l’ danas u brodova takav stas,
ima l’ još ljudi poput nas,
ima l’ još mora, ima l’ zemalja,
ima l’ još vina, koje valja?
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
“Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia.”
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer – bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam na skorbut imun.
Je l’ danas u brodova takav stas,
ima l’ još ljudi poput nas,
ima l’ još mora, ima l’ zemalja,
ima l’ još vina, koje valja?
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
“Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac.”
“Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi” – nalog je moj.
“barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par.”
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
