Od samih dukata, đerdan oko vrata,
A suknja je njena rukom ispletena.
Budi me u srcu kad pomislim na nju,
Rumenoga lica uvijek nasmijanu.
Vratit ću se jednom jer me srce vuće,
Za slavonskom pjesmom moje srce tuče.
Ja sam stara bećarina,
Pjesma mi je najmilija,
Zora sviće svatko zna,
Idem kući ja.
Tamburaši praše, violina gudi,
Kad bećara prate već se zora budi.
Kad bećar zapjeva sve kroz zid se čuje,
A djevojke majka kroz prozor ga psuje:
Ne budi mi dijete, bećarino stara,
Zaljubljena s tugom teško je zaspala.
Takav nam je život, mora tako biti,
I bećar se mora jednom oženiti.
Što je nekad bilo, sad znam mora proći,
Sa pjesmom će mladi bećarina doći.
Kroz selo se čuje naša pjesma stara,
Kada ide kući bećarina prava.
