Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.
Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.
Da l’ mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l’ iskahu me njene oči
Pogledom čežnje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l’ to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?
Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Te njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu – kakve jesu.
Moguće zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši,
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.
