Moja je duša zaboravljen cvijet koji se otvara uveče
da pije plavu noć usnama požudnih kapi.
Ljubav je stara majčinska zasjeda kojoj će do kraja nasjedati mlađi
naraštaji,
ljubav je tužno promašena stvar kao đački stihovi.
Imam milosti veće i bolje od ljubavi cijele.
Na tragu svome ja gubim sebe i uzalud tražim ljusku sebe,
ovo kiptenje živaca je žuta groznica od duha.
Nema vrata u moju ćeliju, moj muk je mir bez prozora
i dakle sasvim definitivan;
samo fine glave umiju način da čvrsto šute.
Ne želim biti srećan; ja sam srećan kad se vidim tresti i patiti
kao bog na vidiku živoga pupka buđenja.
Ja želim biti samo lijep, u redu otmjenosti.
Mene život škaklje i golica, i svijet je kliknuo u hiljadu blagoslova.
O radosti, ti si jezgro svega, zreli klas dana, i kada zapjevam, to je od tebe;
ja te umijem cijeniti i kada ne znam za te.
O radosti, ti si bezazleno vrelo svijetle tišine.
Ja znam da putujem, i, sklisko, nikad nisam na mjestu.
Mene vozi bezglavi dromedar oceanom smisla
i ima tako mnogo glava sa fenjerima vida.
Ja nisam u kući, publiko, i uvijek sam na drugom mjestu nego ovdje
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2000 besmislenih slogova u svečanoj povorci daha
jesu moje živinsko mucanje za izvore vedrine,
jesu moje prelesno tepanje dragoj vasioni cjelova,
jesu moje grešno draganje tajne srži stvari
u čudnoj prirodi s eteričnom kožom.
Povorka glava povorka je uvrnutih slogova,
pazite da ne rasturim na strane vjetra snopove električnog mlaza
preko svih blaženstava prošiktale zeleni.
Ja treptim. Ja strepim od milja.
Od potkožne injekcije milja pod prutom,
pod grančicom đurđevka i jorgovana.
Osjećam se uživati od predahnute patnje;
na dnu moga daha sakriva se žmarak
od kojega je opća tvar postala osjetljiva.
O radosti, ne trebam druge radosti nego one: biti,
i piti struje svježine iz dalekoga svijeta.
