Ovdje se radi o dva kotača,
O dvije-tri štange i jednom sicu.
Ovisi o tom kako tko shvaća,
A zapravo stvar je u običnom vicu.
Trebam bicikl na pola dana.
Zašto ga trebam priča je duga.
Važno je samo to da ga nemam
to jest bicikl, al’ imam druga.
Stoput me zvao: ‘Daj stari svrati!’
On će bicikl sigurno dati.
I tako eto u čvrstoj vjeri
po taj bicikl odlazim k Peri.
Pero i ja smo bili ko braća,
Sjedili uvijek u istoj klupi,
Pušili tajno u istoj šupi,
od prvih praćki do dugih hlača.
Sve je to krasno u istoj klupi.
A što ako Peri u glavu lupi
Pa kaže: ‘Ja ti bicikl ne dam.
Ako ga trebaš – ti si ga kupi?’
Zar da mi Pero okrene leđa?
Otkud mi pravo da njega vrijeđam.
Da je bicikl od suhog zlata,
pa ja ga trebam na dva-tri sata.
Ne može Pero da se ne sjeti,
Bio je sa mnom u istoj četi.
Pod kišom granata, u istoj borbi,
Nosili smo glavu u istoj torbi.
Međutim, bicikl nije granata,
A već je prošlo i dosta od rata.
Čovjek se mijenja i tko će ga znati
Hoće li dati – neće li dati.
Ma tko, je l’ Pero? Šta ja tu mlatim!
Pero mi mora bicikl dati!
Zar starog druga da on iznevjeri?
Kome ću drugom ako ne k Peri?
Kum sam mu sinu u crkvi bio
Kad nitko do naših nije to htio.
Izgubih člansku zbog takvoga gafa,
Al’ mi smo zvali čak i fotografa.
I sad se tu grizem zbog jednog bicikla
Dok mahnito lupam na njegova vrata.
On ništa ne zna, on pita ‘Tko je?’
A ja mu kroz vrata dreknem svoje:
‘Ja sam Pero, ja! Došao sam ti reći
da ideš u vražju mater i ti i tvoj bicikl!
Požderi si ga!’
