Bio sam pozvan na zabavu jednu,
Kod starog druga u njegov stan.
Tamo je već bilo društvo meni znano,
Razgovor tih’ i malo dosadno.
Tad neko reće da na gitari,
Odsviram dva, tri stare stvari.
Polako poćeh pa za mnom svi,
Tad jedan glas mi srce opi.
Mene je gledala, sa mnom je pjevala.
Imala je divan glas, ta pjesma je vezala nas.
Na prvi je sastanak došla sva sretna,
Bila je lijepa i nježna k’o cvijet.
Ljubav je naša bivala sve veća,
O kakva sreća za mladi par.
A ja sam često na gitari,
Svirao one stare stvari.
Ona je bila pokraj mene,
Bile su zanosne oči njene.
Vec nekol’ko ljeta živimo ovdje,
U malom stanu koji nije naš.
Ona je postala čudna i strana,
Mi nismo više najsretniji baš.
A tada hoću da na gitari,
Odsviram one stare stvari,
I da je vratim u sretne dane,
Tad ona samo rukom mahne.
Više me ne gleda, i sa mnom ne pjeva.
Gdje je onaj divan glas, ničeg nema između nas.
