Snilo se Njemu: za orlova letom
Stepe su cvjetne ko beskraji sneni,
Narodi tužni i djetinjske duše
Robuju, mole se — blagi Slaveni.
Grad je sred stepa, vrh humaka modrih
Mistično sunce u grimizu cvjeta,
Kupole zlatne uz srebrenu rijeku.
Priča je drevna: to Moskva je sveta.
Tamo će stotine pjevati zvona,
Pozdravljat Velikog Napoleona . . .
Bratstvo je plahim plemenima nudjo,
Slavu i zaštitu On Imperator.
Vratiše mržnjom. Tad naroda deset
Digo je Vojsku na Rusije zator.
Njemen daleko se smutio bistri,
Tisuće konja su zgazile žale,
Zadrhta zemlja, kad njom se uzbiba
Velika Vojska u gvozdene vale.
Tko da je ustavi, tko da se brani,
Sudba je došla i propasti dani!
Al se uzbunile dalji i nebo,
Gordi boljari i kmetova roblje.
Svuda, gdje beskrajna ruska je zemlja,
Jedna je bitka i jedno je groblje.
Umiru vječno i umiru mirno,
Bezbroji pali i uskrsli novi.
I s Borodina kad razli se Vojska,
Purpurom krvavim požar je ovi.
Zaplamsa žrtva do u nebo ledno.
Sveta je Moskva tek garište jedno.
Uzmiču. Svuda je propast i dušman:
Zemlja, kozaci i zima ta kleta
Pa i ta groblja već vraćaju mrtve.
Čemu sva borba! Za četama četa
Rasu se samo i nesta ko pusta
Pahulja snježna, kad zagrija sunce . . .
. . . »Gdje vam je pobjedna Velika Vojska?«
Bogalje Njemen je pito, bjegunce.
— S njom su se vijekovi borili sneni,
Vojska je mrtva — al živu Slaveni.
