Taj stari ribarski brod
Koji je nekada orao more
A iza čije su krme
(iz plave brazde)
Kao iz rodne njive
Nicale i rasle ribe
Izvučen na suho i zaboravljen
Od ljudi i mora ostavljen
Kao odbačeni ljubavnik
Plače suzama od rđe.
Taj stari ribarski brod
Kojega rastače vrijeme
I koji se onako nagrižen od soli
Pod teretom godina krivi
To zapravo i nije brod…
Oronuli je to i usamljeni starac
Koji još samo od uspomena živi.
U noći bez mjeseca
Utrobom mu odzvanjaju glasovi ribara
Pa sanja nabrekle mreže prepune riba
Do pucanja napete sajle
I čuje kako vitla škripe
Dok mu se pramac zabija u noć
Gušću i crnju od crnila sipe.
Svojim mu kliktanjem galeb
Jutrom utjehu daje
“Smiri se…smiri…smiri!
To bio je san…samo san…i ništa drugo,
Smiri se starče jer znam da nije lako
Kad miris mora donese ti jugo…”
