Nema više auta koj’ se smiješi,
Čudnog svata debelih kotača,
Nemam više koga da me tješi
Kad tišina nadjača.
S njim sam proš’o brda i planine,
Mada nije bio od brzine.
Istina pio taj je mnogo,
A u tome sam i ja mu pomogo.
Nema više auta koj’ se smiješi,
Čudnog stvora slaboga motora.
Zabavno je bilo s njime rolat,
Od Zagreba sve do mora.
Ventilacija bila mu je slaba,
Al’ gromoglasna njegova je truba.
O nikad nije bio on baraba,
Nego sasvim dobročudna buba.
Ni kubikaža mu ne bješe jača strana,
Uz to nije imo drugih mana,
S njim završilo je jedno vrijeme,
S njim k’o da ugasili su mene.
Nema više auta koj’ se smiješi,
Čudnog svata debelih kotača.
I nitko me više ne pelješi,
Kada žedan na pumpu svraća.
Ja ne razumijem kome to smeta,
Taj mladić od sedamdeset ljeta.
Danas auti svi su ljuti, i ne djele smješke,
A ja idem samo tramvajem, il pješke
Il pješke, idem pješke, samo pješke
