Večeras, kad sam čitao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezazlena i mala,
Najednom našla među bogovima.
Stvorenjce malo, što ćeš tu? —
Pomislih, dok se ona šetaše
Heksametrima —
Ti nisi bog, ni titan, a ni heroj.
Samo si nježni osmijeh majke Prirode,
Što pojavi se i već nestane.
Al tad se sjetih da je ona trun
Života pravoga,
I da je življa
Nego cijeli Olimp,
I bubica odjednom posta velika,
A bozi mali.
I hodajući tako među bozima
Polako ušla je u moju pjesmu.
Stvorenjce malo, nek te ona sačuva,
Kao što jantar čuva druge bubice,
Što slučajno se u njem nađoše
Dok bješe smola još…
