To slika je moga škoja
ba koluri, ba okvira.
Svuda samo sivo i svuda
samo modro. A kućica
jedna pala je uz more;
tu živimo nas dvoje sa
sedmero dice i tri koze.
Vec se cilin škojen prica
da nimamo bome ništa. Svi
nas zovu “siromaji”! Ca
imaju? Ošta zive?
Dvi, tri loze, malo vina,
cvit masline, zero uja.
Dvi, tri loze, bokun sira,
to nama je drago blago
ca imamo!
O, more, da njezno miluješ
zal, ti beskrajno si dobro
naše! I radost nam svaki
tvoj nosi val kad u zoru
se vrate brodice!
Kazu da smo siromaji, al’
cakule to su samo. Naše
ruke vole radit i živimo
zato sritno!
To slika je moga škoja
uvik srcu puno draga.
Ode ja san rojen a ode
cu i umrit. I ne more
ništa lipše bit’ na svitu
od ovog malog škoja ca
bidan se naša na srid mora.
Vec se cilin škojen prica
da nimamo bome ništa. Svi
nas zovu “siromaji”! Ca
imaju? Ošta zive?
Dvi, tri loze, malo vina,
cvit masline, zero uja.
Dvi, tri loze, bokun sira,
to nama je drago blago
ca imamo!
O, more, da njezno miluješ
zal, ti beskrajno si dobro
naše! I radost nam svaki
tvoj nosi val kad u zoru
se vrate brodice!
Kazu da smo siromaji, al’
cakule to su samo. Naše
ruke vole radit i zivimo
zato sritno!
