Brate, koji krotko osvećuješ zloće
bezazlenom šetnjom usred ružmarina,
s mojim tamnim srcem druguju samoće,
bog govori sa mnom iz dna kupe vina.
Čuj me! Kad odleti lišće, strune voće
pod pokrovom snježnim ježurnih planina,
ja, plam daha zemlje, s mišlju da sve proć će,
motrim izrezani sarkofag Solina.
Kada budeš tužan, spomeni se mene,
vedar trag iz tuge, kolo usred sjene,
što razgalih pjesan u krvavom ropcu:
ja, što ludo skakah širom po konopcu,
još vjerujem u kov oblika što krote
i u neraspletne verige Ljepote.
