I
Na dan kad imah dvaesedam ljeta
u cvjetnom sjaju julskog perivoja
ko listak moje srce zatrepeta,
jer tebe srete, Izabrana moja.
Pleća mi kažu breme tvojih sjeta,
a oči — očaj što ikad postoja,
pokćerko Trećeg Boga Parakleta,
sa zvučnom dušom tičjih slavopoja.
Niko mi nije reko tvoje ime,
ni tvoju tugu preko parka pusta,
al neizbrisiv pečat Hjeronime
bilježi tvoja idealna usta,
i ne znam ime, i ne znam prezime,
al poznam boštvo usred hrama pusta.
II
Na golo srce gaziš stopalima,
dok nudiš Svjetlu umjetničku glavu,
i ti, što vladaš pjesnikovim snima,
preovaploti vječnu Vidosavu.
Dostojna mira i veća od rima,
sjajući ovom horizontu plavu,
donosiš zlatno sunce drugih klima
i tvoju pjanu dušu mirisavu.
I dokle dijeliš gordi čar pogleda,
prosjačkom ljudstvu carsku milostinju,
tvoj vedri osmijeh kroz srca od leda,
ko zora ruža u docnome inju,
svu našu staru misao izjeda
i potapa je u sinjem milinju.
