I senator puni čaše vinom.
U pô smijeha toči kaplje zlata,
Pak amforu rukom obuhvata,
A na ruci prsten sja s rubinom.
Drug mu bijel, u snijegu svojih dana,
Oko vedra čela svio ruže.
Crno grožđe robinje mu služe,
A dršće im posmijeh sa usana.
Gleda starac, blistaju mu oči,
I crvene usne cjelov zbore.
Sunce na stol sja u pô amfore
Što grgoćuć svijetlo vino toči.
Gleda starac — i pogleda nice.
Drug s amfore žalobno mu kima
I kristalnu čašu teško prima,
A uz njih se jate robinjice.
Tako sjede starci. Riječ ne gube,
Jedan k drugom saginju se milo,
Kucaju se — ko da im se snilo,
Kucaju se, pa se sami ljube.
