Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju
nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi
uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku
namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov glas
