Već stoljećima stoje na tom tornju
Držeći bat sa obadvije ruke.
Nepòmični, dok svijet ispod njih vrvi
I brodovi se ozivlju iz luke.
Kadikad samo probudi ih Vrijeme.
Tad pokrenu se, udare o zvono,
Bešćutno, hladno. Tek vremenu služeć
Ravnodušni su, kakvo je i ono.
Od sunca vrúći il od kiše mokri,
Jednako revno svoje sate biju,
A kad u tami sve oko njih spava,
Na svojoj kuli oni sami bdiju.
Već stoljećima stoje na tom tornju
Držeći bat sa obadvije ruke.
I stoput više mrtvih nego živih
Čulo je njinih udarace zvuke.
