Kistom svoga srca na platno moje duše nanosiš paletu
i plavom bojom oslikavaš beskrajni oblik dubina.
Sanjariš i u sebi me smirenjem svoga bića stapaš.
Neustrašiva, plava ptico, u beskonačnost sna dolaziš.
Ljudskom zelenom bojom umiruješ nemir mojih voda,
s njom obnavljaš i čistiš uzdrhtale prozirne valove.
Kao rajske biljke proplanku donosiš rascvjetani mir,
osvježavajućom snagom nade uspinješ u slavlje moj život.
Začet u tvojoj bjelini otkrivam milost svih osjećaja.
Uznosiš me preobraženim smislom horizontima dana,
a istokom moje duše budiš sjaj sunca vrhom razuma.
Auerolom ponovnog rađanja kušaš krilom prepelice.
Zemlja ti je dom, smeđa i topla, čvrsta poput majke,
imaš savršenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvorištem života izlaziš iz njih i nudiš odricanje tuge,
pa me zoveš i prihvaćaš u njedra predivnih uzvisina.
Tu me ženstvenošću crvene vatre osvajaš i primaš u sebe,
strašću vjetrova prislanjaš uz besmrtnost iskrene sreće
i kao sunčevu zraku izdvajaš među svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uživam i plovim zauvijek.
Ti si dah duge, početak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja.
Ti si vitki most između zemlje moga srca i neba moje duše.
Tvoje se jake boje okvirom mog bića nježno i toplo razljevaju
i ja se vječno prepuštam njihovom veličanstvenom skladu.
