Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruže izrastas.
Pod opustjelim krošnjama
nebeske tišine,
iz moje duše čitaš ove stihove.
Nudim ti samo jesen i ništa više,
a ti tako osjećajna pristaješ
i pretačeš moje jesenje misli,
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho kliziš mojim srcem
i njegovim otkucajima šapučeš,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
više nitko nije trebao doći,
a ja samo slušam tvoje riječi
i osjećam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Željni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom biću,
istkano za tebe
srcem nježno namještam.
Otkrivaš kakav si cvijet.
i kako da te želim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj duši svoje tajne daješ,
kako da te osjećam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaraš
i omamljuješ me svojim stidom.
Daljine
