Mogao bih mnogo da govorim:
Kako sam se na vozu sijena vozio,
u vedru večer, ležeći na leđima,
i činilo se: mrtav ležim, plav, pod zvijezdama –
kako sam brao u bijelu torbu jabuke –
kako sam u predvečerje išao
na selski briježak, zamišljen,
odakle se imao da pojavi
moj tužni otac iz rata –
Jecaj, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.
U Rastušju, kod Svetog Vida,
Odavna spava moja baka.
I djed i otac pored nje leže,
Pod travom i pod ruzmarinom.
A Đuro, brat moj, na Mirogoju.
Svi odoše. Svi sad šute.
Mati i sestre u zavičaju. Daleko. Same.
Ne čujem više riječi drage, znane.
Bijah li doista JA taj dječak
Koji je slušao njihov govor?
Šuti, srce, u samoći,
Kad naviru uspomene.
Šuti srce u samoći kad naviru uspomene
Al danas treba da izađeš
iz osamljenosti
i krikneš
Razlupaj kutiju uspomena
Trči na raskršća
K tebi dopire ubilački zveket
preko razlivenih voda u maglama
Prije nego što uzmoraš ostaviti
srp kojim žanješ
trči na raskršća i krikni
Neka te čuju žute šume
i teške crne oranice
i lastavice i dimnjaci
i neka te čuju koji bez prestanka oštre
noževe za klanje
Neka odjekuju doline
Nek se zaljuljaju vrhovi
Trči na raskršća u zlatnosti sunca
trči
trči
krikni
razlupaj
