Danica

Kad čovjeka pod noć jadi muče,
   Te on od njih ni spavat ne more,
   Pa on vidi nebeske prostore
   Pune zvijezda – bolan zajauče.

Al radosno srce mu zatuče
   Kad Danicu nebu na prozore
   Vidi izać, jer zna da na dvore
   I dan brže svoje će iznijet luče.

Tako meni grud teški jad cijepa,
   Kad na prozor vidim gdje pomoli
   Glavu djeva, makar kako lijepa.

Al kad ondje Tebi vidim lica,
   Mah iz srca odu mi svi boli;
   Jerbo Ti si dana mog – Danica.