Ona nosi blijesak noža
svud ostavlja žig itrag
i u tamna okna lupa
crna kao noć i vrag.
I na rani poput soli
ona peče, ona boli
đelozija, đelozija, đelozija.
Iza vrata, iza okna
gdje je led i gdje je muk
crna ruka njome ravna
i zateže njezin luka.
Ona grize, ona mami
ona sprema nož u tami
đelozija, đelozija, đelozija.
Đelozija, đelozija
pali dušu, mrači um
ona vreba iz svog ugla
i na svaki skače šum.
Ona traje dok je svijeta
ona prijeti, ona smeta
đelozija, đelozija, đelozija
đelozija, đelozija, đelozija
đelozija.
Poput igle, poput vriska
poput ognja, sva od zla
ona vrti, ona žeže
teško onom ko je zna.
Nikad ne znaš što ti sprema
iza kojih vrata drijema
đelozija, đelozija, đelozija.
