(Basna)
Ne udaraj štapom hvatajući ptice
(Narodna poslovica)
Čujuć dijete pticu u dubravi,
Gdje popijeva i bijeli dan slavi,
Želi da ju ima u krletki,
Da joj gleda perje bojâ rijetkih, –
Da ju uči kako da kljun slaže
Polag notâ što su njemu draže.
Dijete ludo – kamenja se lati,
Pa sta vičuć za pticom bacati,
Tvrdo sudeć da će time plaha
Predat mu se u ruke od straha.
Ali ptica – to božje stvorenje –
Čuvši viku, vidivši kamenje,
Mah odleti u zelenu goru,
Stan učini na najvišem boru,
Pa tu poje pjesme bez prestanka
Od slobode i nje bijela danka.
Ptica ova, prekodravski svati!
Mi smo, znajte, slobodni Hrvati,
Što ih htijaste pri viki i štapu
Da spravite poda svoju kapu.
Ali nismo mi ta ptica luda,
Te mi ne bi znali “ni kamo ni kuda?”
Da ste znali ljubit i cijeniti
Tuđe pravo – znalo bi što biti:
Al je sad već kasno te prekasno.
Vabili nas bogzna kako krasno,
Ne prestali dovijeka jadikat,
Ptić taj neće vaš biti te nikad.
Već on leti po zelenoj gori,
Gdje se prosto dižu k nebu bori,
Svak cvijet svojim mirisom miriše,
Svak se metulj na svojim krilma njiše,
Šumno s hridi skače bistra voda
I svak listak šušti: “Sloboda! Sloboda!”
