Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku,
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.
Tišina. Kroz snijeg što pada,
Kao kroz začarani veo,
Ja gledam nekud u davninu.
I u modrini prvog polumraka
Nazirem oči jednoga dječaka,
Jednoga malog, mrtvog dječaka.
I ovo dijete plavih očiju
U meni opet počinje da živi.
To sada gleda on,
To sada misli on,
To sada sanja on.
I slušam srcem kako negdje zvone
– Ah, u daljini,
Daleko u daljini –
Djetinjstva moga radosne saone.
– – – – – – – –
Sad potoci pod ledom teku
U svoju rijeku,
I čudno je da led na površini
Sakriva jedan život u dubini.
