Neću da spomenem ime,
Kako se zvala –
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.
Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.
A ona, zbilja, dođe… Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!
A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.
Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.
