Tu sam sretan,
Di čujem djevojačke pjesme.
Ležim u sijeni hrašča,
Pijem hladnu vodu iz česme.
Pod penđerom mi snaše,
Sviraju tamburaši.
Di se uprežu čilaši,
Znaju me svi salaši.
Di gori ona lampa,
Di onaj đemram škripi.
Tu će mi duša skončat,
Tu su mi dani lipi.
Di grad mi je kirvaj,
Selo, prelo i rakije vrelo.
Di živim ko bećar,
Pa me znade svako selo.
Tu sunce polje kupa,
Tu mi je jedini dom.
Tu kosti mojih predaka,
Sanjaju slatkim snom.
Ne mogu to opisat,
Ne bi drugdje znao disat.
Od tuge bih umro,
Da ne mogu žito mirisat.
Da ne vidim svog šora,
Ili svog sokaka.
Prije nego sklopim oči ,
Još jednom prije mraka.
Tu me napravio ćaća,
tu me mater slova učila.
Ako budem morao otić,
Tu ću se vratit ja.
Di je moja njiva,
Moja šljiva,
Moga konja grvia,
Moja krv živa.
Di rijeka Bosut pliva.
Di pale svijeće za heroje,
Što su ginuli za boje.
Na ponos i čast,
Slavonije moje.
I kad poželiš se ravnice:
DOĐI U VINKOVCE!
Sve moje ceste su davno zarasle,
Stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu ravni slavonske:
DOĐI U VINKOVCE!
Veličam slike svete,
Što sam Slavonsko dijete.
Od glave do pete,
Pa mi iz grla pjesme lete.
Rodnome kraju,
Mome milom zavičaju.
Di me ljudi znaju,
A zvijezde mi lijepše sjaju.
Di se nebo lijepše plavi,
di su osijećaji pravi.
Na najbolji mogući način,
di se slavi.
Rakija grebe ko slama,
Druga već ide sama.
Niz grlo u Vene,
Svaki put kad pisma krene.
To je moja Slavonija,
To ti je moja ravnica.
Razigrani vranci ,
Svud okolo živa dica.
Pa kad svirne tamburica,
Lijepše od cvrkuta ptica.
Lakše je prebolit,
Bol onda postane sitnica.
To ti je moja dika,
Svako drvo iz šljivika.
Ljudska mašta ne bi mogla smisliti,
Lijepšega vidika…
I kad ne bude me više,
Kad napustim tu idilu.
Ljubit ću u raju.
Prelijepu Slavonsku vilu.
Bogu smo dragi mi Hrvati,
Pa ću molit da me vrati.
Još poslijednji put,
Da gledam dok se žito zlati.
A kad me opet gore vrati,
Zahvalit ću Mu prvo.
Što nam je dao komad zemlje,
Što je za Sebe sačuvo.
I kad poželiš se ravnice:
DOĐI U VINKOVCE!
Sve moje ceste su davno zarasle,
Stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu ravni slavonske:
DOĐI U VINKOVCE!
Klize mi suze po licu
Dok slušam tamburicu.
Kad prsti taknu žicu,
Ne dirajte mi ravnicu.
Al sinovi tvoji Slavonijo sad te paze
I nikad više tuđe noge neće da te gaze!
Ginulo se prelagano.
Previše naroda plakalo,
Predugo je raj na zemlji ličio na pakao.
PALILI SU NAŠE ŠUME (mi smo ih opet zasadili)
RUŠILI SU NAŠE KUĆE (mi smo ih opet izgradili)
Ubijali su moj narod,
Al smo ostali na svom.
Da branimo svoj dom,
Jer volimo svoj dom!
I vjerni domu svom
Kad Sokolove zove:
Slavonija majka!
Pjevat će se riječi ove:
Ljubi svoje boje,
Srce slavonsko je,
Rakija u krvi,
Ja volim ljude svoje.
Pa svečana oda
Svira svetoj zemlji roda
Jer plaćena je krvlju
dok se sanjala sloboda.
I kad poželiš se ravnice:
DOĐI U VINKOVCE!
Sve moje ceste su davno zarasle,
Stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu ravni slavonske:
DOĐI U VINKOVCE!
