Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!
Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!
Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!
Dušo moja, k’o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!
Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!
Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit’ ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!
