Granitan je pridvor hrama,
Nebo plavi, zvijezde sjaju,
I vidi se tihi mjesec,
Gdje lagano tone gaju.
A gleđu ga s tavnih dveri
Dva levita veličajna,
U rukuh im plešu svijetla,
A riza im modro-sjajna.
Sad govori levit s desna
Kao da se od sna prenu:
“Car Salamun bdi na logu
I cjeliva blijedu ženu!”
“Divnu ženu!” veli drugi,
Pa obara mraznu glavu,
A vjetar im striže luči,
I ljulja im sjenu plavu.
“Divnu! Divnu!” — Dva levita
Kao da su molit stala . . .
— Al’ je bila mjesečina
Po stubama hrama pala.
