Ko zvjezdani šuštaj plašta silnog boštva, što se nosi
Kroz svemirske bezdni tajne – tako tvoja miso brodi,
O, ponosna ljudska glavo! Okrštena u slobodi,
Niti moli, niti prosi.
Ona znade, da je sila. U skučenu, krhku tijelu
Sunce li je, što će doći? Ah, u svetoj trzavici
Svoj je oltar i svećenik – posvećenoj u izbici
Sebe štuje na propelu.
Iz Ereba, iz prokletstva ko heruba poziv nova
Vodi ljudstvo, da juriša na zaprte rajske dveri,
Gazi kostur vijekova i kud žarke oči peri,
Sipa svijetlo blagoslova.
Drskom rukom naprijed kaže – uvijek naprijed, naprijed samo,
Poput groma grmi: Umah otvarajte vrata širom!
To je za nas, što smo trgli uvis s bunom i nemirom,
Otvarajte, ne čekamo!
I ona će silom ući, a svevidni Duh će reći:
Dobro došla, kćeri moja, de iščupaj korov gusti,
S neshvaćene što mi misli posijaše vijeci pusti,
Dok stadoše tamjan žeći!
Takovu te vidjet htjedoh. Kasno li te sudba šalje!
Dosadno mi bje bez tebe – otkako se svijet vrti,
Pokornički tromi psalam pepelom mi uši brtvi:
Ah – sad pođi sumnjat dalje!
Excelsior
